Zašto smo ovoliko kao društvo posrnuli?

Zašto smo ovoliko kao društvo posrnuli?

Srbija je 3. maja 2023. zavijena u crno. Žalimo svi za nevinom decom koja su život izgubila u masakru u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu, kada je dečak K.K. star 14 godina ušao naoružan u školu i ubio osmoro učenika, svoje školske drugove i domara i ranio nastavnicu i još šestoro dece.

Saznajemo da je dečak bio tih i povučen, da je postizao izuzetno dobre rezultate u školi i na takmičenjima. I da je planirao masakr. I da nema krivičnu odgovornost jer nema punih 14 godina. Nema roditelja, čoveka, koji se nije sada zapitao da li je njegovo dete bezbedno u školi, mestu za koje smo mislili da je najsigurnije moguće?

Da li plaćamo danak uticaju interneta, serija i filmova prepunih scenama nasilja, degradiranim nastavnicima, urušenom sistemu vrednosti? Podsetiću vas da je nedavno osuđivani kriminalac snimao spotove u jednoj beogradskoj školi, gde direktorka škole kaže da nije bila upoznata u potpunosti sa sadržajem spota, gde ministar prosvete najblaže rečeno na čudan način komentariše ovaj skandalozni čin, takoreći sa opravdanjem da se nije strašno desilo ili smo mi, kao javnost, to tako shvatili? Podsetiću vas na bahatost učenika koji su izmakli stolicu profesorki koja je morala da promeni školu jer nasilnici nisu adekvatno kažnjeni, dobili su samo ukor. U šta se mi pretvaramo? Ovaj masakr koji je zavio u crno mnogo porodica signal je za uzbunu, signal da sa nama nešto debelo nije u redu. Probali smo da uzroke problema rasvetlimo u razgovoru sa policijskim inspektorom u penziji, sa školskom psihologicom i psihijatrom- da sprečimo da nam se desi još neki Kosta, da decu izvedemo na pravi put, da od njih načinimo ljude za ponos i svojoj porodici i državi u kojoj žive i u kojoj će raditi.

– U pokušaju da deci obezbedimo egzistenciju, mi kao roditelji, radimo više poslova, ali je dovoljno da izdvojite deset, 20 minuta svakog dana da dete pitate kako si, imaš li neki problem, kako si proveo dan, kaže školska psihološkinja Anita Cekić. Roditelji ne razgovaraju sa decom, ako vi sedite sa svojim detetom i vi gledate u telefon i dete gleda u telefon-to nije kvalitetno provedeno vreme. Ako zajedno pratite neku tv emisiju i komentarišete, deci objašnjavate koji god da su uzrast, to je u redu. Provedite vreme sa decom, pričajte sa njima, kaže psihološkinja i dodaje da isto važi i za prosvetne radnike i za sve koji su uključeni u život i odrastanje jednog deteta.

Skoro tri decenije Bratislav Timotijević proveo je kao policijski inspektor u radu sa maloletnim delinkventima, ali kaže da ovakvu tragediju ne pamti da se ikad desila. Ovo je drastičan slučaj, ne samo u našoj državi nego i u okruženju. Američki sindrom, kako sam ga nazvao, odnosno ovakve i slične vesti su nešto što smo navikli da uglavnom gledamo na stranim tv stanicama i smatrali smo da je to daleko od nas, mi živimo drugačijim stilom života. Na žalost, ovaj događaj nas je razuverio, dokazao da je taj imunitet izgubljen i da i mi možemo biti oćevici ovakvih tragedija. Ovaj nemili događaj postaviće milion pitanja pred kompetentnim ljudima, za psihologe, psihijatre, pedagoge, za sve ljude koji se bave ovom problematikom i naravno za celo društvo. Mnogo toga će morati da se postavi kao pitanje, da se odgovori, izmeni, kada je u pitanju čitava institucionalna mreža rešavanja ove problematike, a pre svega zaštite dece u školama gde treba da budu najzaštićeniji, ističe Timotijević.

S jedne strane, imamo dete po godinama starosti, a prema učinjenom delu imamo monstruma ubicu. Kako vi kao psihijhatar vidite ovu strašnu situaciju koja se desila?

– U ovoj situaciji imamo relativno dovoljno informacija da možemo da stvorimo neku sliku, kaže psihijatar Ivajlo Ilijev. U tim godinama, mi još uvek ne možemo da damo dijagnostičke entitete tog deteta. To su najčešće ona deca koja su za razliku od ovih koja ne mogu da uđu u taj koncept imitacije psihopatskog modela, to su takozvana inhibisana deca, to su deca koja nemaju drugu opciju i koja se okreću nekakvim virtuelnim životnim okolnostima koja na nekakav način beže u neke svoje svetove, zatvaraju se u sebe…slušao sam izjavu ministra prosvete koji je, po mom mišljenju, rekao nešto na ivici skandaloznog, kaže Ilijev. On inicijaciju svega vidi upravo u tom zapadnom modelu. Slažem se da na zapadu postoji i taj malo ekstremniji liberalni koncept koji ponekada urušava granice u nekim stvarima, slažem se i da istok ima svoje dramatične probleme, ideološke i druge, ali mi imamo i nekakv svoj model, koji se zasniva na nekim našim dobrim vrednostima. Mi smo to prosto zaboravili, mi možemo i od tog zapada i od istoka da uzmemo i ono što je dobro. Međutim, u ovoj jednoj šizofrenoj koncepciji gde mi kao roditelji te dece ne znamo ni gde se nalazimo ni u kakvoj smo matrici, naše ordinacije su pune obezglavljenih ljudi koji su zaštićeni nekim personama iza nekih poslovnih ili akademskih maski, a u stvari su ljudi u raspadu- šta mi možemo da očekujemo od njihove dece? Mi danas gledamo da je urušen sistem, naglašava Ilijev.

Zašto smo se mi tako brzo adaptirali na taj nakaradni sistem, zašto imamo sada opštu degradaciju svega što je nekada značilo – i moral i vrednosti i tradicija?

– Mi se bavimo vrlo sumnjivim ljudima i od njih pravimo idole, a zaboravljamo jednog Dositeja Obradovića, Skerlića… koji su bili pravi prosvetitelji i to pojačava koncept tog arhaičnog, militantnog koncepta o kome svakodnevno slušamo. Mi smo zemlja zapljusnuta ksenofobijom, nacionalizmom, verskim fanatizmom, nekakvim sistemom vrednosti koji stvara jedan ambijent u kome se i mi odrasli ljudi osećamo vrlo loše i vrlo dezorganizovano, na neki način. Ta deca odrastaju posmatrajući te roditelje, ta deca na nekakv suptilan način prenose modalitete i koncepciju života svojih roditelja. Mi danas gotovo da nemamo treću varijantu, osim ovih koji glume psihopatski model i ovih koji su inhibisani. Ovo iziskuje jednu potpuno novu opservaciju svega, jedan potpuno novi kulturološki model, novi sistemski pristup prosveti, zdravstvu, jer se mi pozivamo na sisteme koji su pseudo sistemi i ne bavimo se realnim životom, na primer snimamo automobile na ulici, a ne bavimo se snimanjem duša te dečice u školi. Profesori su prepušteni sami sebi, kaže psihijatar.

– Izgubio se autoritet prosvetnih radnika, deci su dana zaista neverovatna prava što je u redu, ali očigledno je to negde u raskoraku sa realnim životom, ljudi koji rade u prosveti maksimalno su degradirani. Idoli deci su ljudi koji bi, da je sreće, bili na društvenim marginama, pa sada imamo društveni talog koji se u pojedinim medijima stalno propagira i veliča i dođemo do situacije da starlete, estrada, kriminalci budu uzor deci…

– Korenita društvena i kultorološka promena, afirmisanje prosvetnog radnika kao jednog od najznačajnijih zanimanja, kaže Ilijev. Dati im 2000 evra platu jer su oni fundament društva i treći element bi bio pod hitno uvođenje mentalne higijene kao predmeta gde bismo afirmisali zanimanje psihologa, lekara, sociologa, pedagoga i gde bismo mogli da se toj našoj dečici okrenemo iz jedne druge perspektive, da ih upoznajemo sa empatijom, seksualnošću, sa prihvatanjem drugačijeg modela i smatram da je to velika šansa da tu decu pripremimo za jedan novi, drugačiji život i da pokušamo da izađemo iz ove možda i najveće rupe u kojoj smo se našli poslednjih 40 godina, kaže psihijatar Ivajlo Ilijev.

Ljudmila Ristić Miladinović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *