Dobar čovek

Dobar čovek

Ljudi vole ono što je dobro ili što im se čini da je dobro, ali obično pogreše u proceni šta je to dobro.

Prvi put sam o „dobrim ljudima“ počeo kritički da razmišljam kada je moja profesionalna novinarska karijera već dobrano poodmakla.

Voleo sam do tada dobre ljude, kako zbog redovne nasmejanosti i dubokog grlenog glasa, tako i zbog običaja da vas u prolazu potapšu po ramenu i njihove izražene želje da se druže sa svima. „Duša od čoveka“ govorilo bi se obično za takve likove, a teško je bilo pronaći nekog, ne u gradu, već u državi, ko bi za njih nešto loše rekao. Na suprotnom kraju od dobrih ljudi su bili oni preki i opasni. Pratila ih je titula „karijeriste“, što je ukazivalo da ne prezaju ni od čega, kako bi se domogli visokih položaja, a „zlo koje hoda“ je naziv koji su za njih neretko koristili njihovi saradnici.

Ko zna koliko bih se dugo ja divio dobrim ljudima da nisu počele da me zbunjuju neke činjenice. Kod ovih dobrih je nekako sve mirisalo na staro, nerad i javašluk, a kod onih opasnih – druga pesma, uspevali su da nekim kanalima stvore dobre uslove za život, rad, prepoznavala se briga o ljudima koje predvode, mada se, doduše, pričalo da oni sve to rade „iz karijerističkih pobuda“. Kada sam video sve što je trebalo, nisam mogao da se ne upitam – ko je, zapravo, tu „dobar“, a ko „zao“ čovek? Nisu li lončići bili pomešani?

Kasnije sam „dobre ljude“ lako prepoznavao i, moram priznati, njihova dobrota mi je bila sve sumnjivija. Izbegavao sam ih, jer sam shvatio da je sa takvima teško raditi. Kada nešto poslovno tražite od „dobrog čoveka“ on će vam uvek pronaći razloge zbog čega nešto ne može i čekaće neke akte i da neko, negde, nešto odluči, kako bi on to, možda, uradio. „Dobri ljudi“ se strašno boje sopstvenih grešaka, a da ne bi došli u situaciju da pogreše, deviza je – najbolje ništa ne raditi. Na njihovim radnim stolovima uvek će biti hrpa, po pravilu neurednih papira, koji treba svakom da dokažu kako oni izgaraju na poslu. „Dobar čovek je po pravilu rečit, ali je to prazna rečitost, koja dosađuje. To što nemaju neprijatelje ne znači mnogo, jer i vrede tako malo da bi se sa njima neko ozbiljno bavio. U važnim životnim situacijama pokaže se da je i njihova čuvena druželjubivost na klimavim nogama, zato što tada okrenu leđa ljudima kojima su do juče sve laskavo povlađivali.

Čini se, uostalom, da su žene pronicljivije od muškaraca i da lako prozru „dobre ljude“. Pomislite, kako je to poražavajuće, kada one za nekog sažaljivo kažu: „Mnogo dobar onaj….“.

Zoran MILADINOVIĆ

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *