Balkanski sindrom

Balkanski sindrom

Postojanje ratnog, vijetnamskog ili balkanskog sindroma, odnosno posttraumatskog stresnog poremećaja, postalo je opšte mesto priče o svim ratovima što su nam se desili. Upozorenja znalaca te materije da u Srbiji raste broj ljudi kod kojih se ispoljava ratni sindrom, koji samim tim imaju razne poremećaje i fobije, nisu u prvi mah ozbiljno shvaćena, ali neposrednu potvrdu smo dobijali i dobijamo kroz pojedince koji iz čistog mira pucaju iz kalašnjikova na prolaznike, gađaju komšije tromblonskim minama ili čine druge nerazumne postupke. Verujemo da je potrebno i neke aktuelne događaje u vidu masovnih ubistva, zločina u porodici, ubistava, samoubistava i vršnjačkog nasilja istražiti i sagledati u prizmi posledica ratnog sindroma, pogotovo u svetlu činjenice da posttraumatski stresni poremećaj, kao i mnogi drugi psihijatrijski poremećaji, utiče ne samo na bolesnika, već i na njegove roditelje, decu, rođake, prijatelje, poznanike i šire društveno okruženje. Od pomenutih zaključaka ne mogu se nikako izdvojiti pouzdane informacije da su sa ratišta stizale puške, bombe i pištolji, koje je, po svemu sudeći, lako bilo nabaviti, a poznato je da je simbioza ratnog sindroma i dostupnog oružja ravna tempiranoj bombi velike snage.

Svetska istraživanja govore da deset do petnaest posto stanovništva na planeti upadne u posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) kao posledicu ratova, elementarnih katastrofa, ličnih tragedija i zlostavljanja. U Srbiji su pomenute brojke verovatno veće imajući u vidu da su kod nas u poslednje tri i po decenije ratovi, prizori stradanja, rušenja, ranjavanja, gubitka imovine i izbeglištva bili skoro svakodnevna pojava. Pojavu ratnog sindroma zato ne treba minimizirati i o tim problemima treba otvoreno progovoriti. Posebno je zanimljivo utvrditi kako su se pripadnici vojske i ratni veterani izborili sa ratnim traumatskim iskustvima, pošto statistika govori da skoro trećina ratnih veterana podlegne PTSP-u, dok tri odsto ode dublje u psihotične bolesti. U bliskoj vezi sa posttraumatskim poremećajima su, svakako, suočavanja sa posledicama i tamnim stranama proteklih ratova, bilo da se radilo o ratnim zločinima, bilo da se bekstvo iz rata tražilo u narkomaniji, krađi ili nekoj drugoj kriminalnoj aktivnosti. Postavlja se i pitanje da li je obolelim vojnicima, članovima njihovih prodica, izbeglicama, ratnim vojnim invalidima i drugim grupama ljudi posvećena potrebna pažnja i da li su oni uspeli da se na pravi način uključe u društvo?

Herodot je prvi opisao simptome ratnog sindroma i to kod vojniika Epizelusa, posle Maratonske bitke, 490. godine pre nove ere. Poznati književnik Viljem Šekspir je još u 17. veku prepoznao slične psihopatološke pojave kod svojih savremenika i opisao ih u drami Henrik četvrti. Autori su kasnije koristili razne termine, poput nostalgije, bolesti duše, ratne neuroze, borbenog zamora, borbene stresne reakcije, traumatske naeuroze, ratnog, vijetnamskog, zalivskog, vukovarskog, kosovskog ili balkanskog sindroma, za kliničku sliku kojoj je američko psihijatrijsko udruženje 1982. godine dalo naziv posttraumatski stresni poremećaj. U Prvom svetskom ratu dominirali su poremećaji svesti sa grubim psihomotornim reagovanjima (ratni drhtavci). Drugi svetski rat odlikuju razdražljivost, nesanica, apatija, iscrpljenost, psihosomatski poremećaji i endokrinološka oboljenja, dok su u oružanim sukobima u poslednjim decenijama dvadesetog veka zabeležene anksiozne reakcije i disocijalno ponavljanje, koje je dovodilo do disciplinskih i drugih, često, mnogo većih problema.

Praksa pokazuje da se u ratnim uslovima ne govori o moralnom slomu, kukavičluku, slomu živaca, a još manje o duševnoj poremećenosti ili bolesti, već o stresu, zato što se time čuva i predstava o sopstvenoj individualnoj i grupnoj snazi. Važno je znati da su u ratu česte akutne stresne reakcije (visok stepen straha, projektovanje straha u budućnost, opšta uznemirenost, poremećaji opažanja i volje, regresivno i neinteligentno ponavljanje….), što predstavlja normalno reagovanje čoveka na nenormalne okolnosti, koje lome adaptivne mehanizme u čoveku i vode ka njegovoj psihičkoj, fizičkoj i socijalnoj dezintegraciji. Dvadeset odsto ljudi koji pretrpe akutnu stresnu reakciju pokazuje sklonost ka prelaženju u PTSP, koji je, inače, prvi put pomenut posle Prvog svetskog rata kao šok od granate. Istraživanja psihologa posle Drugog svetskog rata pokazala su neminovnost psihijatrijskih žrtava zato što ratna dejstva trajno i iz temelja menjaju ljudski um, te da je za pojavu PTSP-a dovoljno provesti 200 do 240 dana u borbi. Ozbiljnije organizovano lečenje ratnih veterana započeto je tek posle rata u Vijetnamu, kada se do 1994. godine centrima u SAD obratilo 700 hiljada ljudi za pomoć, a specijalizovane ustanove u toj zemlji postoje i danas.

PTSP se prvenstveno vezuje za traumatska iskustva usled učešća u borbenim dejstvima ili boravka na teritoriji zahvaćenoj ratom, ali traumatski događaj mogu predstavljati fizičko i seksualno zlostavljanje, situacije sa teškim povredama i smrtnim ishodom, teške saobraćajne nesreće ili elementarne nepogode (zemljotresi, požari, poplave..). Oštećenje koje osoba doživi tokom traume ne mora nužno biti fizičko oštećenje, već i psihičko, a trauma se tada određuje kao veoma jak i neizbrisiv duševni potres, koji osoba doživljava kao izrazito negativno emocionalno iskustvo. Stručnjaci znaju da je vojni poziv, na primer, stresogen i u miru, a da rat do maksimuma uvećava nivo stresogenosti usled realnih mogućnosti gubitka života.

Sindrom glinenih golubova prati kratki slovenački rat i asocira na mlade vojnike koji su se našli na meti agresivnioh slovenačkih paravojnih formacija. Na pomenuti sindrom ubrzo su se nadovezali sindromi iz ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, dok se 1998. i 1999. godine beleže sindromi vezani za rat na Kosovu i Metohiji i ratna dešavanja u odbrani od Nato agresije i tokom ulaska u Kopnenu zonu bezbednosti. U Hrvatskoj je stvoren sindrom straha od primirja, pošto je 75 posto gubitaka tadašnje JNA nastalo za vreme primirja, dok sve ratne periode karakterišu sindromi poput Patonovog sindroma (nesklad između vojnih potencijala, motivisanosti i postavljenih političkih ciljeva) i sindrom straha od izdaje. Posebno je zanimljiv sindrom straha od masakriranja, koji je u krajnjem doveo do opšteg prihvatanja maksime bolje biti mrtav, nego zarobljen . Pokazalo se da ratni stresovi ruše emocionalni život čoveka, da bi potom emocije rušile i njegove intelektualne funkcije. Ta situacija može da bude izuzetno dramtična i poznata je kao ratna psihoza ili ratno ludilo od tri dana. Posledice ratova su posebno teške bile na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Dobro je rekao Antoan de Sent Egziperi: U građanskim ratovima granice prolaze kroz ljudska srca i zbog toga su ti ratovi veoma krvavi. Kod nekih ljudi su kobne životne okolnosti izazvale i trajne promene ličnosti. Prag osetljivosti je različit od osobe do osobe. Neko ni ranjavanje ne doživi kao stres, a neko intenzivan stres doživljava zbog činjenice da su mu, na primer, ukradene čarape sa konopca.

Svaki činilac koji ozbiljno ugrožava i remeti ravnotežu organizma, odnosno telesni, psihički i socijalni integritet jedinke može izazvati stresnu reakciju. Stresori mogu biti različiti, ali nema sumnje da su teži psihički poremećaji poput PTSP-a izazvani veoma intenzivnim i užasavajućim stresnim događajima koji se posebno često susreću u ratu, a to su masakri, teška ranjavanja i zlostavljanja, torture u zatvorima, silovanja, pogibije bliskih osoba, velika materijalna razaranja, gubitak imovine i slično. Puko nabrajanje stresogenih faktora govori da je PTSP direktno povezan sa ratnim zločinima, bilo da se pojedinac nalazio u ulozi počinioca, bilo žrtve. Reakcije ljudi u Srbiji na ratne zločine su još uvek veoma različite i kreću se od potpunog poricanja da su zločini počinjeni i neverovanja da je tako nešto moguće, opravdavanja da su to činili i drugi, pa do manje ili više nevoljnog prihvatanja činjenice da pravda ima pravo i dužnost kažnjavanja onih koji su ratne zločine počinili. U takvim gledištima gotovo da nema razlike među pripadnicima svih naroda na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Mnogi kao da i danas strepe od suočavanja sa istinom o sopstvenim zločinima zato što se, navodno, na osnovu nje naša strana može proglasiti za krivu, a neka druga za nevinu. Niko, s druge strane, ne voli da u svom komšiluku ima ljude koji su silovali, pljačkali ili ubijali žene i decu, pa makar i govorili da su to činili iz patriotskih razloga. Kontroverznih mišljenja ima mnogo, ali jedno je sigurno – pred građanima naše zemlje je težak period u kome ćemo se još dugo suočavati sa teškim posledicama i mračnom stranom proteklih ratova.

Oprez, uznemirujuća fotografija!

Teških ratnih zločina je bilo, a proces suočavanja sa nesrećnom prošlošću je bio spor i mukotrpan. Prevladala je, ipak, jasna i nedvosmislena volja vlasti u Srbiji da se insistira na individualizaciji zločina i na procesuiranju kršenja elementarnih civilizacijskih vrednosti i odredaba humanitarnog prava. Pred Tužilaštvom za ratne zločine je bio težak posao, jer se trebalo vraćati u davno poršle događaje, saslušati na hiljade svedoka, pronaći materijalne dokaze i nesumnjivo dokazati da su optuženi počinili ratne zločine. Prvo je procesuiran slučaj Ovčare (kod Vukovara), potom su počela suđenja za zločine kod Zvornika (Žute ose), Trnova (Škorpioni) i na Kosmetu (Anton Lekaj). Na suđenjima je počelo da izlazi na videlo da je postojala čvrsta veza između ratnih zločina i organizovanog kriminala, te da su barut i kriminal bili upakovani u ambalažu lažnog patriotizma. Specijalna piolicija sa Pala je, na primer, u avgustu 1992. godine uhapsila oko 70 pripadnika Žutih osa, pod sumnjom da su pljačkali bošnjačko, ali i srpsko stanovništvo, i tom prilikom od njih oduzela 27 kilograma opljačkanog zlata, 600 hiljada nemačkih maraka i 50 golfova. Na prvim suđenjima se već videlo da su krivice personalizovane i da se nijedan pojedinac ne može skrivati iza svog naroda ili bilo koje grupe ljudi. Pomenutu činjenicu je dobro sagledao i jedan od optuženih pred Međunarodnim sudom u Hagu, koji je na raspravi o kazni za zločin u Srebrnici rekao: Ovo moje svedočenje i priznanje krivice skida odgovornost sa mog naroda, takođe. Ovo je krivica jednog čovjeka, Dragana Obrenovića. Ja iza toga stojim. Ja sam za taj dio odgovoran. Krivica zbog koje se kajem i zbog koje se izvinjavam žrtvama i njihovim sjenama.

Frontovi su iznedrili i mnogo narkomana, kojima je droga bila potrebna kao anestezija za prihvatanje okruženja. Poznato je da se sve sociopatološke pojave koje se manifestuju u jednom društvu direktno prenose i na njegovu vojsku, što predstavlja aktuelni i ozbiljan problem i veliko zlo za svaku oružanu silu. Narkoman može pri obavljanju različitih zadataka u vojničkoj sredini i pri rukovanju oružjem učiniti nedozvoljene radnje ravne zločinu, a odgovornost takvih počinilaca je veoma ozbiljna i delikatna. Devedesetih godina je još zapaženo da deo regrutne populacije u Srbiji (oko 2,5 posto) dolazi u vojsku sa većim ili manjim iskustvom u korišćenju droge. Posle ratova je problem narkomanije postajao sve izraženiji, da bi posle 2000. godine procenat vojnika sa narkomanskim iskustvima dostizao 15-16 posto pripadnika jedne generacije. Bilo je mnogo razlogha za uzbunu u tom trenutku, jer je poznato da narkotička sredstva veoma brzo, mnogo brže od alkohola, dovode do promena u neurotransmiterskoj ravnoteži mozga, odnosno do psihopatoloških izmena u ponašanju.

Podaci iz drugih zemalja, u nedostatku sopstvenih, govore da učesnici rata šest puta češće od običnih građana traže medicinsku pomoć, šest puta češće se razvode, sklapaju divlje brakove, imaju nestabilnu radnu istoriju i ulaze u druge problematične situacije. Ono malo statistike iz susednih zemalja pruža poražavajuće podatke. U Hrvatskoj se, na primer, od završetka rata ubilo više od dve hiljade pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Istraživanje koje je u Banjaluci sprovela psiholog Nadežda Sovljak ukazuje da je u tom gradu PTSP-om zahvaćeno 42,5 odsto od ukupnog broja izbeglih i 26,7 posto ukupnog broja Banjalučana starosedelaca, dok se, prema procenama stručnjaka u Srbiji broj ratnih veterana koji pate od PTSP-a kreće od 20 do 40 odsto. U stručnoj literaturi se, takođe, najčešće nalazi podatak da 15 do 30 posto ljudi koji su preživeli ratne traume ima simptome PTSP-a, dok pojedine studije govore o čak 60 posto onih koji su preživeli traumatična iskustva, poput boravka u logoru ili mučenja, a koji mogu razviti simptome PTSP-a.

Rat u Sloveniji iz 1991. godine već je ukazao na potrebu da se prate psihotraume boraca, zarobljenika i građana, pogotovo zato što su seceonističke snage taj rat vodile na surov i podmukao način. Potonji ratovi su tu potrebu samo multiplicirali, ali pravog odgovora nije bilo, tako da su se psihijatri i psiholozi samo parcijalno uključivali u praćenje reagovanja i ponašanja pripadnika Vojske i građana pod dejstvom ratnih i borbenih stresova. Pomenimo, upoređenja radi, da je u Zalivskom ratu na strani Alijanse angažovano više od 600 psihologa i psihijatara radi pripreme, prevencije, rane dijagnostike i terapije akutnih stresova. Problem veterana rata je i danas kod nas prilično zapostavljen, mada nam iskustva govore da mnoge države u svetu imaju razvijene programe za pomoć i resocijalizaciju tih osoba. Naši podaci su vrlo problematični, zato što nije bilo sistematizovanih i opsežnijih istraživanja. Nije formiran ni nacionalni centar za žrtve rata, u kome bi se registrovali svi podaci iz bolnica, zdravstvenih i drugih institucija, tako da bismo danas znali koliko imamo invalida, razvedenih brakova, traumatski lečenih i kakve su u celini posledice rata. A posledice mogu biti ozbiljne, ponekad i tragične. Mnogi među nama moraju se zato zapitati: Da li rat još traje u našim dušama?

Stručnjaci kažu da pojavu PTSP-a prate povišen stepen sumnjičavosti, nepoverenje, slaba kontrola agresije, doživljaj povređenosti i izmanipulisanosti, povišena interpersonalna senzitivnost i preosetljivost na socijalne relacije od porodice do društva. Traumatizovana osoba, užasnuta traumatičnim događajem, ne prihvata ga kao stvaran. Čovek se, drugačije rečeno, u ratu suoči sa crnom stranom života, ali ako se ne pomiri sa njom, postaje nesposoban da sagleda postojanje i bele strane života. Depresija i osećaj usamljenosti su uz to česte propratne strane traume koja se javlja u formi samooptuživanja zbog onoga što je učinjeno ili nije učinjeno.. Imajući u vidu pomenuti profil ličnosti i činjenicu da sindrom može da se pojavi i decenijama nakon traumatičnog ratnog iskustva, opravdano možemo postaviti pitanje – da li se neke ili većina tragedija koje se događaju u srpskom društvu mogu tumačiti kao posledica ratnog sindroma? Mnogi bi potvrdan odgovor na napred pomenuto pitanje odmah prihvatili, mada stručnjaci upozoravaju da svako uopštavanje predstavlja logičku grešku i da slučajevi koji se pripisuju ratnom sindromu nisu tako česti da bi se moglo reći da imaju epidemijske razmere. Moguće je da u ovim tvrdnjama ima istine, ali čini se da nije ni bilo ozbiljnijih istraživanja u kojoj meri ratni sindrom, u kombinaciji sa društvenom agonijom posle rata, utiče na povećanje nasilja i agresije. Egzistencijalni problemi, beda, nedostatak životne perspektive i život na periferiji društva uz već naglašene karakteristike PTSP-a i psihičke pormećaje mogu, svakako, biti fitilj za tragične događaje i zločine.

Ratno iskustvo je nesvakidašnje i neuobičajeno, ono definitvno menja ponašanje ljudi. Kod nekih ljudi sa ratnim traumama razvija se stil ponašanja, u medicini nazvan traumatofobija (čovek odbija sve što ga podseća na ratnu situaciju, potpuno u stilu narodne izreke koga su zmije ujedale, taj se i guštera plaši), dok drugi prihvataju stil života koji se naziva traumatofilija. Reč je o ljudima koji su omirisali barut, krv , znoj i suze i sada traže događaje koji ih podsećaju na rizik i opasnost. Oni se po nepisanom pravilu odaju alkoholizmu, tučama, prave gangove, švercuju drogu, oružje ili belo roblje.

Kako se leče lica koja pate od posttraumatskog stresnog poremećaja? Neuropsihijatri obično dele ratove na psihijatrijski dobre (traju kratko, imaju ofanzivni karakter, daleko su od porodica i domova učesnika rata, izvode ga profesionalci, postoje jasni ciljevi rata) i psihijatrijski loše (nejasni ciljevi, događaju se između emocionalno bliskih naroda, etnički i porodično izmešanih, blizu su domova i porodica, koje i same stradaju u ratu, oružani sukobi imaju defanzivni karakter, borbena dejstva pretežno izvode neprofesionalci). Primer dobrog rata je Foklandski, dok se ratovi na prostoru nekadašnje Jugoslavije definišu kao loši. Oboleli se leče kombinacijom individualne i grupne psihoterapije, ali i metodama biološkog tretmana sa farmakoterapijom. Klinička iskustva pokazuju da se trećina obolelih nikada ne izleče od PTSP-a, trećina i bez odlaska doktoru prevlada probleme, dok se trećina izleči uz pomoć psihologa i psihijatara. Kod izvesnog broja učesnika ratova nije primećen PTSP, ali gotovo da nema nijednog učesnika rata kod koga nije zastupljen sindrom ozlojeđenosti, koji nije psihijatrijska, već psihološka kategorija. To je kombinacija besa, ljutnje, agresivnosti i impulsivnosti, koja se ne ispoljava van, već je čovek potiskuje u sebi.

Čovek mora da se upusti u borbu sa ratnim stresom i da pobedom nad njim pruži dokaz o svojoj sposobnosti i ličnom trujumfu. Nema dileme da je čoveku u toj borbi neophodna stručna i svaka druga vrsta pomoći. U Ministarstvu za rad i socijalnu politiku je 2007. godine, po ugledu na slične ustanove na zapadu, završen elaborat o Veteran centru, ali je, na žalost, sve ostalo slovo na papiru. Nema sumnje da je to bilo sjajno rešenje, koje je uostalom primenjeno u mnogim zemljama sveta. Utisak je da bi upravo kroz veteranski centar moglo da se pokaže da su država i društvo odali priznanje ratnim veteranima i iskazali poštovanje i brigu za njih. Nekada to i nisu tako velike stvari, pošto veterani obično traže da im se prizna da su bili u ratu, da im se to upiše u vojnu knjižicu, da država potvrdi da oni zbog učešća u ratu imaju određene posledice, a tu spada i priznanje ratnog staža i svega drugog oko čega se nepotrebno diže velika prašina. Deset vrsta oružanih formacija učestovalo je u ratovima devedesetih, po raznim osnovama, a država se nije odnosila isto prema svima. Imamo i situaciju da Srbija zvanično nije ni učestvovala u ratu, osim 1999. godine.

Država je, da ne bude zabune, mnogo toga uradila preko različitih vidova pomoći, obezbeđujući nekima stanove i boračko-invalidsku zaštitu. Nemali novac odlazi na invalidnine i ostale vidove pomoći. Oko 35.000 lica prima neki vid boračko-invalidske zaštite, od čega je 12.000 ratnih vojnih invalida, na šta odlazi oko desetine ukupnog budžeta Ministarstva za rad i socijalnu politiku. Briga o tim ljudima jeste trajni zadatak za društvo i državu, ali je zabrinjavajuće da sami ratni veterani imaju utisak da nisu predmet odgovarajuće brige. Poštovanje im možda najviše nedostaje, jer ratna zbivanja su u srpskom narodu prilično defokusirana, pošto niko ne voli da se seća traumatičnih događaja. Imamo takozvane mirovnjake koji veteranima poručuju: Vi ste rarni zločinci, treba vas u Hag! Drugi im kažu da su bili mlakonje, da su izgubili rat i da su gubitnici. U sredini su oni kojih ima najviše, koji bi da se ne sećaju toga. Na sve to dođe aktuelna situacija, nezaposlenost, korupcija, kriminal, razni vidovi socijalne patologije i problemi sa kojima se suočavamo. Ko još da brine o ratnim veteranima? Zato su veterani kod nas defokusirana marginalna grupa, a u Srbiji ih ima, kako kažu u veteranskim udruženjima, između tristo i četiristo hiljada, mada mnogi tvrde da ih je značajno više.

Zoran MILADINOVIĆ

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *