Prevencijom suzbiti opasnu pojavu

Prevencijom suzbiti opasnu pojavu

Savremena tehnologija pruža osnovcima i srednjoškolcima brojne mogućnosti za učenje i razvoj, ali istovremeno ih snabdeva i čitavim arsenalom oružja za socijalnu okrutnost ili kako se ova pojava sve češće naziva – digitalno nasilje. Istraživanja govore da se rizici od digitalnog nasilja iz dana u dan povećavaju i da je realno očekivati da će se sadašnje i buduće generacije mladih ljudi sve više susretati sa raznim oblicima digitalnog nasilja. Šta je u stvari digitalno nasilje, u kojoj meri je ovaj novi oblik nasilja među mladima prisutan u Republici Srbiji i kako ga sprečiti? Odgovore na pomenuta i druga pitanja potražili smo od vrsnog poznavaoca ove materije doktora socioloških nauka Vidimira Veljkovića, koji na samom početku razgovora naglašava da u javnom prostoru treba izbegavati uobičajenu englesku sintagmu za digitalno nasilje cyber bullying, pošto se ona doslovno prevodi kao digitalno siledžijstvo.

– U upotrebi su i termini elektronsko nasilje, nasilje u sajber prostoru, onlajn nasilje, sajber nasilje, nasilje u internet prostoru, ali verujem da pojam digitalno nasilje predstavlja najodređeniju formulaciju namernog fizičkog i psihičkog povređivanja drugoga koje se vrši pomoću elektronskih uređaja poput mobilnog telefona, kamere ili kompjutera – kaže profesor Veljković – Odredbe definicije digitalnog nasilja, vezane za okolnosti da je povređivanje ponovljeno i da postoji nesrazmera moći između počinioca i žrtve, nisu u toj meri precizne, pošto se njima iz digitalnog nasilja izuzimaju jednokratni agresivni postupci i agresivni postupci gde ne postoji razlika u moći. Teško je utvrditi nesrazmeru moći nasilnika i žrtve, kao i repetetivnost samog postupka, a zašto bi, uostalom, otvaranje lažnog profila ili postavljanje kompromitujućih snimaka moralo da bude ponovljeno da bi bilo prepoznato kao nasilje. Vreujem da se upravo zato ne bi trebalo u istraživanjima, pa i sudskim postupcima, ograničavati samo na ponovljene slučajeve nasilja, baš kao što ni nesrazmeru moći ne bi trebalo uzimati u obzir.

Postavlja se pitanje kako prepoznati digitalno nasilje u sitaciji kada vidimo da su prijateljska zadirkivanja i prepirke preko telefona i interneta svakodnevna pojava, kao i koje su to specifičnosti digitalnog nasilja u odnosu na tradicionalne oblike nasilja? Doktor socioloških nauka Vidimir Veljković tvrdi: „Digitalno nasilje podrazumeva upotrebu elektronskih uređaja u cilju namernog zastrašivanja, vređanja ili ponižavanja drugoga, a u to, svakako, ne spada slučajno, nenamerno nanošenje štete ili povređivanje. Namera je ono što određuje klasifikaciju postupaka u digitalno nasilje, dok najvažnije specifičnosti digitalnog nasilja u odnosu na tradicionalne oblike nasilja jesu – visok stepen anonimnosti nasilnika, stalna dostupnost žrtve, beskonačna publika i trajnost učinjenog. Činjenica da nasilnik često prikriva svoj identitet, što znači da da samo u virtuelnom svetu sme nešto da učini, ali ne i u stvarnom, navela je neke istraživače da ovaj oblik nasilja nazivaju kukavičkim oblikom nasilja. Ključnu razliku u odnosu na tradicionalno nasilje predstavlja mogućnost da nasilnici mogu pristupiti žrtvi u bilo koje vreme i sa bilo kojeg mesta, tako da žrtva lako može postati meta stalne viktimizacije. Broj osoba koje su uključene u nasilne incidente je teško kontrolisati, praktično može biti beskonačan, dok informacije jednom plasirane postaju gotovo neuništive. Koliko pojava neuništivosti informacija može da bude teška i opasna govori i podatak da je veći deo digitalnog nasilja upravo vezan za ocrnjivanje i optuživanje drugog slanjem glasina i laži, rušenje ugleda, otkrivanje nečijih tajnih podataka i slika“.

Kakve su posledice objavljivinja lažnih ili tajnih informacija, upućivanja vulgarnih, uvredljivih i pretećih elektronskih poruka, izbacivanja pojedinaca iz foruma ili diskusionih lista, slanja neprimerenog seksualnog materijala, snimanja udaranja i drugih oblika digitalnog nasilja?

„Posledice su teške i utiču na žrtvu digitalnog nasilja na različite načine, što je najgore mogu i da traju dugo. Fizičke posledice se ogledaju u umoru, nedostatku sna, bolovima u stomaku i glavobolji, dok se osećaji uznemirenosti, neprijatnosti, ljutnje ili srama prepoznaju na emotivnom polju. Ne treba zaboraviti i na socijalne posledice poput gubitka interesovanja za druženje, izolovanje, izbegavanje škole, što je jako pogubno u okruženju mladih ljudi. Empirijski nalazi govore da je ključ sprečavanja digitalnog nasilja i posledica u prevenciji, to jest u svim merama koje treba preduzeti pre nego što se digitalno nasilje dogodi. Informacije o pozitivnim i negativnim aspektima korišćenja interneta, potencijalnim rizicima i načinima bezbednog korišćenja digitalnih medija neophodno je učiniti vidljivim i dostupnim svim mladim ljudima, ali i roditeljima. Moramo imati u vidu i povezanost digitalnog nasilja i klasičnih oblika nasilja, što znači da i rezultati u smanjenju vršnjačkog i drugih oblika nasilja među mladima preventivno deluju na digitalno nasilje“ – zaključuje prof. dr Vidimir Veljković.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *